MIŠLJENJA / POZADINA 'AFERE VEHABIJA': FABRIKOVANI ARGUMENTI ZA 'TREĆI ENTITET' / PIŠE: EDIN SUBAŠIĆ


16.03.2019
Hrvatskoj je bila potrebna afera da bi u tijelima EU dokazala svoje tvrdnje o opasnosti islamskog radikalizma i opravdala miješanje u unutrašnja pitanja BiH!

Pokaže li se da je afera oko regrutiranja i vrbovanja bosanskih vehabija od hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) za vrlo zlonamjerne ciljeve prema Bosni i Hercegovini bar i djelimično tačna, to bi moglo iz temelja razotkriti i objasniti hrvatsku vanjsku politiku koju ova zemlja vodi i u Evropskoj uniji, i direktno prema BiH. Objavljene informacije upućuju da je SOA vrbovala pripadnike selefijskog reda, odnosno vehabije da u mesdžide na području Zeničko-dobojskog kantona unesu pripremljene tovare oružja.

Za one koji prate tendencije u hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini posljednjih godina to nije nikakvo iznenađenje i ovaj događaj, da je išlo sve po planu, bio bi samo idealan djelić u hrvatskoj političkoj slagalici. Dakle, kada se u obavještajnoj analitici primi takva informacija (a u medije je nesumnjivo stigla iz obavještajnih krugova), ona je znak za uzbunu. Od operativaca se tada zahtjeva „prikupljanje dodatnih obavještajnih saznanja“, a na informaciju se stavlja oznaka – „vrlo vjerovatno, u skladu sa prethodnim saznanjima,uklapa se u kontekst.“ To znači da država BiH – ima ozbiljan problem. Šta se u ovom trenutku događa u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH i sa kakvim će se (i da li će) očitovanjem oglasiti po zahtjevu organa RH je ključna stvar u daljem toku događaja.

Uklapanje i kontekst

Stavimo li ovu aferu u kontekst hrvatske agresivne politike prema BiH doći ćemo do tačke njenog „uklapanja sa prethodnim saznanjima“. Hrvatska već duži period opstruira razvoj odnosa sa BiH. Svako pitanje iz domena bilateralnih odnosa zapne na nečemu (imovina BiH u RH, slobodni morski prolaz iz Neuma, utvrđivanje granice itd.). Tome su povremeno razlog i političari iz BiH, i bošnjački, i srpski, i hrvatski, ali se organizirana opstrukcija sve očiglednije vodi iz Zagreba. Negativan uticaj se može definirati na najmanje dva krucijalna pitanja, usko vezana uz ovu aferu.

Najprije, bavljenje hrvatskih državnih tijela, od Vlade, preko Sabora do predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, Izbornim zakonom BiH i ustavnim uređenjem zemlje odavno je ušlo u sferu miješanja u unutrašnja pitanja ove zemlje. Sve to je u posljednje vrijeme podignuto na viši nivo kada su hrvatski predstavici u tijelima EU počeli u zvaničnim raspravama nametati pitanje „potrebe izmjena Izbornog zakona kako bi se osigurala jednakopravnost Hrvata u BiH“. Istovremeno, evidentirana su i lobiranja kod zvaničnika u Briselu u tom pravcu. Ne treba posebno ni naglašavati da bi optimalna opcija jednakopravnosti Hrvata bio – treći entitet.

Drugo uklapanje i argument vjerovatnosti informacije jeste činjenica da hrvatski zvaničnici, najčešće predsjednica Grabar-Kitarović i dio medija, već dugo održavaju priču o hiljadama radikalnih vehabija, koji su ništa drugo nego potencijalni teroristi spremni na džihad. Demantiji iz Ministarstva sigurnosti BiH nisu zaustavili takvu kampanju pa je bilo jasno da vlasti Hrvatske ne zanima stvarno stanje, nego fabrikovanje „slike situacije“ o ozbiljnoj prijetnji koja dolazi od islamista u BiH. U to je bilo najbitnije uvjeriti zvaničnike EU u Briselu, kako bi ozbiljnije shvatili problem i počeli djelovati za hrvatski interes. Međutim, svjedoci smo da se u EU i nisu baš upecali na ova „upozorenja“. Tu dolazimo do odgovora na pitanje – čemu ovakva operacija hrvatske SOA-e?

U daljem razvoju operacije, i to u politički dobro tempiranom trenutku, to oružje bi se nekako „otkrilo“, dojavom, policijskom akcijom, a događaj bi se intenzivno medijski eksploatirao. Bio bi to krunski dokaz da su islamski ekstremisti u BiH realan problem, da su upozorenja iz Zagreba bila opravdana i da sad EU mora nešto učiniti tj. postupati po prijedlozima Hrvatske. Ali avaj, operacija je razotkrivena pa sad ulazimo u sasvim novi tok događaja koji je u ovom momentu teško predvidjeti. Jedino što je sigurno – Hrvatska će sve odbacivati kao „potpunu besmislicu“, kako je rekao premijer Plenković, HDZ BiH će zauzeti stav nevine žrtve bošnjačkih medija, što je Dragan Čović već učinio te je sad pitanje dokle će ići organi BiH u razotkrivanju čitave stvari. Bit će indikativni očitovanje OSA-e BiH, ako ga uopće bude, (zašto bi bosanska služba bilo kome saopštavala detalje kontraobavještajne operacije?) i očitovanje ministra Dragana Mektića pred Tužilaštvom BiH. Zahtjev SOA-e za očitovanjem u ovom momentu najviše liči na pokušaj pranja nakon što su uhvaćeni na djelu, pa da se vidi koliko ovi drugi znaju o svemu ovome!

Umiješani faktori

Razotkrivajući aferu mediji su već imenovali i neke aktere. Hrvatski konzul u Tuzli Ivan Bandić označen je kao koordinator čitave operacije, a ako se zna da je njegov profesionalni background usko vezan za rad u sigurnosnim službama još od devedesetih godina, cijela priča dobija na uvjerljivosti. Izneseni podaci da je uposljednje vrijeme boravio u vehabijskom selu Dubnica i vrbovao selefije ukazuju na njegovu i operativnu i organizacijsku ulogu, a za obje je u svojoj karijeri već ranije dokazao da je sposoban. Za BiH će biti posebno delikatno ako se pokaže da je Mektićev zamjenik Mijo Krešić također umiješan u aferu. I jeste već time što je preko hrvatskih i srbijanskih medija podržavao priču o postojanju terorističkih kampova u BiH, a da sa svoje pozicije nije djelovao u skladu sa ovlaštenjima.

Ili bar javnost ne zna da jeste. Također, sa svoje pozicije u MS BiH bio je u prilici imati uvid u aktivnosti Ministarstva sigurnosti, a donekle i OSA-e i SIPA-e po pitanju sigurnosnih prijetnji pa će predmet sumnji biti i ta okolnost. Sljedeći imenovani je novinar Mato Đaković, bliski prijatelj Milorada Dodika i rođak glavne tužiteljice Gordane Tadić. Tu se krug umiješanih zasad zatvara. Mektić je upravo danas (petak) pozvan na saslušanje u Tužilaštvo BiH o svim okolnostima o ovoj aferi pa će biti zanimljivo vidjeti da li će priča dobiti novu i zvaničnu dimenziju.

Kako je operacija „provaljena“?

Zanimljivo pitanje – kako se tajna operacija otkrije. Uvijek postoji slaba karika koja neplanirano pukne. Operacija je u suštini jednostavna. SOA je, navodno, targetirala jednog pripadnika selefijskog reda iz BiH čija je porodica radila u Sloveniji i Hrvatskoj. H.Č. je više puta privođen od agenata SOA-e kako bi mu se zaprijetilo i dalo do znanja da će imati posljedice i probleme prilikom prolaska kroz Hrvatsku, ako ne sarađuje. Dakle, klasično zastrašivanje i ucjena. „Saradnja“ se sastojala u tome da je tokom 2018. godine prilikom povratka kući trebao u Doboju (!) preuzeti tovar sa naoružanjem i eksplozivom (očigledna sredstva za teroristički napad) i odvesti ga u mesdžid u selu Stranjani kod Zenice. Nakon toga, kako je već opisano, uslijedila bi dojava policiji u Zenici i zatim političko-medijska histerija Zagreba o tome kako su „oni i prije upozoravali na ekstremizam u Bosni...“ itd.

Hrvatski operativci su ipak negdje zabrljali čak i ovako jednostavnu operaciju. Pitanje je – gdje? Tri su slabe tačke. Najprije, morali su znati da je vehabijski pokret odavno pod prismotrom OSA-e BiH i policijskih agencija, a to uključuje i posebne mjere – praćenje i prisluškivanje. Ne tvrdimo da je nešto od ovoga primijenjeno, ali ako jeste onda je pristup SOA-e nesretnom vehabiji H.Č. svakako bio primjećen, a nakon toga H.Č. ništa više nije mogao učiniti bez nadzora nadležne službe. Druga slaba tačka je vjerovatno kriva procjena kvaliteta karaktera i bosanskog patriotizma H.Č. i vjerovanje hrvatskih operativaca da on vrbovanje neće prijaviti bosanskim organima ! Isto važi i za vehabije kojima je u selu Dubnica prišao Ivan Bandić. Dakle, ako se za vehabije zna da ne poštuju vlasti BiH, kako se očekivalo da će raditi za vlast druge države !? Treća slaba tačka operacije je mogući propust SOA-e koja nije pretpostavila ili otkrila da H.Č. možda već radi za OSA BiH! Ako je bilo tako, ili bar nešto od ovo troje, onda bi se moglo govoriti i o potpunom diletantizmu hrvatskih operativaca.

Ovdje je bitna i uloga medija. Sada je nebitno kako je priča stigla do Žurnala koji je ovo prvi objavio. Ali, vrlo je bitno da je sve objavljeno i time razotkriveno. Jer, da nije, sve bi možda bilo zataškano i „ispeglano“ na nivou tajne diplomatije dvije države i dvije službe. Ovako, zataškavanja ne može biti, kao što je bilo u slučaju nikad rasvijetljenog tzv. napada na Aleksandra Vučića u Srebrenici i još nekim drugim slučajevima za koje javnost nikad nije saznala!

„Rukopis jedne strane službe“

Ova afera također podsjeća i na neke ranije slične slučajeve „otkrivanja terorista“ kako bi se kompromitirala neka zajednica ili politika. Među legendama koje se prepričavaju u obavještajnim krugovima u BiH ima i ona o jednom bivšem visokom dužnosniku SDB BiH koji bi, baveći se podacima o neprijateljskom djelovanju, znao teatralno podići papir sa informacijom i objaviti zaključak: „Koleeege moje... ja ovdje prepoznajem rukopis jedne strane, dobro poznate  službe...“

Tako i ovaj slučaj neodoljivo podsjeća na „rukopis“ iz operacije kada je 2007. srbijanska BIA u pećini na planini Ninaja iznad Novog Pazara „nakon dojave otkrila“ veliku količinu naoružanja i municije za čije posjedovanje je optužila grupu sandžačkih vehabija. Na suđenju 2009. godine oni su osuđeni na 42 godine zatvora, jer im je dokazano da su namjeravali vršiti terorističke napade po Sandžaku, Beogradu i širom Srbije te likvidirati muftiju Zukorlića. Na suđenju se ispostavilo da je oružje iz vojnih magacina, ali nije rasvijetljeno kako su vehabije došle do njega, ni riječi okrađi! Ovo suđenje je rezultiralo potpunim raskolom u Islamskoj zajednici Srbije i političkom rukovodstvu Bošnjaka, a vehabijski pokret je sasvim inkriminiran. Još prije toga se vjerovalo da je taj pokret sasvim pod kontrolom BIA-e koja ga instrumentalizira za destabilizaciju muslimanske zajednice u Srbiji. Ukratko, može se reći da je ta operacija srbijanske službe sasvim uspjela.

Ovo što se dogodilo SOA-i djeluje kao fijasko neuspješne imitacije. Iako ima indikatora da ni srbijanska služba, ili bar MUP RS nisu sasvim nevini u čitavoj stvari. Naime, oružje je H.Č. trebao preuzeti u Doboju pa je umjesno pitanje ko ga je pripremio za tu priliku i iz kojeg arsenala. Također, odavno je evidentna koordinacija između lidera bosanskih Srba i Hrvata, Dodika i Čovića po svim pitanjima, često štetnim po BiH, pa zašto ne i sada. U svemu se nikako ne može isključiti uticaj centrala u Beogradu i Zagrebu.

Kad smo kod toga, nakon „afere vrbovanja vehabija“ objektivno se može očekivati i neka nova, sa druge strane. Vrlo je teško objektivno procjenjivati koliko je i sa kakvim namjerama prisutna bilo koja strana agentura u BiH. Može se baratati samo zvaničnim podacima. A oni govore da je odnedavno u Ambasadi Srbije u Sarajevu stacioniran tim sa vrlo jakim „bezbednjačkim“ biografijama.  U Ambasadi u Sarajevu je Goran Živaljević, iskusan službenik BIA-e koji se dovodi u vezu sa burnim dešavanjima u makedonskom Sobranju. On je tada bio zamjenik srbijanskog ambasadora u Skoplju. Zatim, tu je i Goran Dragović, bivši komandant Žandarmerije Srbije, a sada savjetnik Aleksandra Đorđevića, novog ambasadora Srbije u BiH, koji je ranije bio direktor BIA-e!

No, što se tiče tekuće afere, sada kad je operacija propala, preostaje nam da pratimo kako se klupko odmotava. Ako ne bude zataškavanja sa obje, i hrvatske i bosanke strane, doći će se do vrlo ozbiljnih i dubokih konflikata u odnosima dvije države, dootkrića o stvarnoj politici zapadnog susjeda, ali i nekih članica EU koje su i dosad prikriveno podržavale ovakvu  taktiku i strategiju opstruiranja razvoja i opstanka Bosne i Hercegovine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: Al Jazeera

16.03.2019 · MIŠLJENJE / BIH / HRVATSKA / SOA / VEHABIJE_OSA_KOLINDA_GRABAR-KITAROVIĆ / ORUŽJE / HDZ / DRAGAN_MEKTIĆ / MIJO_KREŠIĆ / MILORAD_DODIK / BIA / EDIN_SUBAŠIĆ /