ENERGETIKA / MOŽE LI NUKLEARNA ENERGIJA SPASITI SVIJET? / BY ENERGYPRESS.NET


08.04.2019
Pišu Joshua S. Goldstein, Staffan A. Qvist i Steven Pinker za NYT Dok mladi ljudi s pravom zahtijevaju stvarna rješenja za klimatske promjene, pitanje nije što učiniti – eliminirati fosilna goriva do 2050 – nego kako.

Osim dekarbonizacije današnje električne mreže, moramo koristiti čistu električnu energiju kako bismo nadomjestili fosilna goriva u transportu, industriji i grijanju. Moramo osigurati brzorastuće energetske potrebe siromašnijih zemalja i proširiti električnu mrežu na milijardu ljudi koji sada nemaju struju. I opet će biti potrebno još više struje za uklanjanje viška ugljičnog dioksida iz atmosfere do sredine stoljeća.

Odakle će doći ova ogromna količina energije bez emisije ugljika? Popularan odgovor glasi samo i isključivo obnovljivi izvori, ali to je fantazija. Vjetaroenergija i solarna energija postaju jeftinije, ali nisu dostupne cijelo vrijeme, bilo da kiši ili sunce sija, a baterije koje bi cijeli dan mogle napajati cijeli grad, ne pokazuju znakove materijalizacije u skorije vrijeme. Danas obnovljivi izvori energije rade samo uz potporu elektrana na fosilnih goriva.

Njemačka, koja je sve karte bacila naobnovljive izvore energije, tek je malo smanjila emisiju ugljičnog dioksida i, prema našim izračunima, prema stopi povećanja čiste energije u Njemačkoj u odnosu na bruto domaći proizvod, svijetu bi trebalo više od jednog stoljeća za dekarbonizaciju čak i ako zemlje ne zatvore nuklearne elektrane prerano. Nekoliko sretnih zemalja s obilnom hidroelektranom, kao što su Norveška i Novi Zeland, dekarbonizirale su svoje električne mreže, ali njihov uspjeh se ne može povećati na drugim mjestima: najbolja mjesta za hidroelektrane na svijetu već su pregrađena.

Nije čudo da sve češći odgovor na ove zastrašujuće činjenice glasi: “skuhani smo.”

Ali mi zapravo imamo dokazane modele za brzu dekarbonizaciju s ekonomskim i energetskim rastom: Francuska i Švedska. One su dekarbonizirale svoje električne mreže prije desetljeća i sada ispuštaju manje od desetine svjetskog prosjeka ugljičnog dioksida po kilovat-satu. One su među najprijatnijim svjetskim mjestima za život i imaju puno jeftiniju struje nego Njemačka.

One su to učinili uz pomoć nuklearne energije. I učinili su to brzo, iskorištavajući karakteristiku nuklearki da imaju intenzivnu koncentraciju energije po kilogramu goriva. Francuska je zamijenila gotovo svu svoju električnu energiju iz fosilnih gorivom nuklearnom energijom u cijeloj zemlji za samo 15 godina; Švedska, za oko 20 godina. Zapravo, većinu najbržeg rasta čiste električne energije povijesno čine zemlje koje proizvode nuklearnu energiju.

To je realno rješenje za najveći problem čovječanstva. Nuklearke sagrađene prije 30 godina u Americi, kao i u Francuskoj, proizvode jeftinu, čistu električnu energiju, a nuklearna energija je najjeftiniji izvor u Južnoj Koreji. U SAD-u 98 reaktora danas osigurava gotovo 20 posto proizvodnje električne energije u zemlji. Zašto onda SAD i druge zemlje ne prošire svoj nuklearni kapacitet? Razlozi su ekonomija i strah.

Nove nuklearne elektrane danas su izuzetno skupe za izgradnju u SAD-u. Zbog toga ih se tako malo gradi. Ali one ne moraju biti tako skupe. Ključ oporavka naše izgubljene sposobnosti izgradnje pristupačnih nuklearnih elektrana jest standardizacija i ponavljanje. Prvi proizvod s bilo koje montažne linije je skup – razvoj prvog iPhona koštao je više od 150 milijuna dolara – ali troškovi se smanjuju kako su količina proizvodnje raste i kako se problemi u proizvodnji prebrođuju.

Ipak, kako je rekao bivši predsjednik Komisije za nuklearnu regulativu, dok Francuska ima dvije vrste reaktora i stotine vrsta sira, u Sjedinjenim Američkim Državama to je obrnuto. Posljednjih desetljeća Sjedinjene Države i neke europske zemlje stvorile su sve složenije reaktore, sa sve većim sigurnosnim značajkama kao odgovor na strahove javnosti. Novi, jedinstveni projekti, promjenjivi propisi, lanac opskrbe i izgradnja snafusa i izgubljena generacija stručnjaka (tijekom desetljeća kada je stala nova gradnja) pokrenuli su troškove do apsurdnih visina.

Ovi ekonomski problemi su rješivi. Kina i Južna Koreja mogu izgraditi reaktore na šestinu trenutnih troškova u SAD-u. Uz političku volju, Kina bi mogla zamijeniti ugljen bez usporavanja gospodarskog rasta, smanjivši svjetsku emisiju ugljika za više od 10 posto. Dugoročno, desetine američkih start-upova razvijaju reaktore “četvrte generacije” koji se mogu masovno proizvoditi, potencijalno generirajući električnu energiju po nižoj cijeni od fosilnih goriva. Ako dopuste američki aktivisti, političari i regulatori, ti reaktori bi se mogli izvesti u svijet 2030-ih i 40-ih godina, smanjujući žeđ siromašnijih zemljama za energijom, u isto vrijeme stvarajući dobro plaćene poslove u SAD-u. Trenutno, četvrta generacija nuklearnih elektrana u Kongresu dobiva rijedak dvostranački konsenzus, što je čini osobito privlačnom američkom politikom prema klimatskim promjenama. Kongres je nedavno velikom većinom donio Zakon o inovacijama i modernizaciji nuklearne energije. Obje političke opcije vole inovacije, poduzetništvo, izvoz i radna mjesta.

Taj će pristup zahtijevati razuman regulatorni okvir. Trenutno, kao što je napisao Richard Lester sa MIT-a, nuklearni inženjer, tvrtka koja predlaže novi dizajn reaktora suočava se s “mogućnošću da potroši milijardu dolara ili više na otvoreni, sve-ili-ništa proces licenciranja bez ikakve garancije u uspjeh”. Potrebna nam je vlada na strani ovakve transformacije u čistu energiju, uz ohrabrijuću regulacije, pojednostavljeno odobravanje, ulaganje u istraživanja i poticaje koji guraju proizvođača i potrošača dalje od ugljika.

Sve to, međutim, ovisi o prevladavanju iracionalnog straha u javnosti i kod mnogih aktivista. Stvarnost jest da je nuklearna energija najsigurniji oblik energije koji je čovječanstvo ikada koristilo. Nesreće u rudarstvu, kvarovi na hidroelektranama, eksplozije prirodnog plina i nesreće vlakova sa naftom, sve to ubija ljude, ponekad u velikom broju, a dim od sagorijevanja ugljena ih ubija u ogromnim količinama, više od pola milijuna godišnje.

Nasuprot tome, u 60 godina nuklearne energije, samo su tri nesreće dovele do javne uzbune: Otok Tri Milje 1979. godine, u kojem nitko nije ubijen; Fukushima u 2011, u kojoj nije ubijen nitko (mnogi smrtni slučajevi su posljedica tsunamija, a neki od panične evakuacije u području postrojenja); i Černobil 1986. godine, rezultat osebujnog sovjetskog javašluka, koji je ubio 31 osobe tijekom same nesreće te možda nekoliko tisuća koji su umrli od raka, otprilike jednak je broju ubijenih zbog čestica iz sagorijevanja ugljena svaki dan. (Čak i ako smo uvažili nedavne tvrdnje da su sovjetske i međunarodne vlasti zataškale desetke tisuća smrtnih slučajeva u Černobilu, broj poginulih od 60 godina nuklearne energije i dalje bi bio jednak jednomjesečnom broju smrtnih slučajeva zbog izgaranja ugljena).

Nuklearne elektrane ne mogu eksplodirati kao nuklearne bombe i zahvaljujući snažnim međunarodnim kontrolama nisu pridonijele širenju oružja: 24 zemlje imaju nuklearnu energiju, ali ne i oružje, dok Izrael i Sjeverna Koreja imaju nuklearno oružje, ali ne i nuklearne elektrane.

Nuklearni otpad je malen – ukupna količina od 60 godina gomilanja u Americi bi stala u jedan Walmart dućan – i bezbjedno je pohranjen u betonskim spremnicima i bazenima, a s vremenom postaje manje radioaktivan. Nakon što smo riješili bitniji izazov klimatskih promjena, možemo taj otpad ili spaliti kao gorivo u novim tipovima reaktora ili ga zakopati duboko u podzemlje. To je daleko lakši ekološki izazov od ogromnog svjetskog ugljenog otpada, koji se rutinski baca u blizini naselja siromaha i često je krcat otrovnim arsenom, živom i olovom, otrovima koji mogu trajati vječno.

Unatoč svojoj jasnog sigurnosti, nuklearna energija stiska nekoliko psiholoških tipki. Prvo, ljudi procjenjuju rizik skladno tome kako im na pamet padaju razne anegdote, poput onih o razvikanim nuklearnim nesrećama. Drugo, pomisao na zračenje aktivira svojevrsni “kompleks odvratnosti”, u kojemu bilo koja infinitezimalno mala količina kontaminacije u potpunosti prlja sve čega god se dotakne, unatoč činjenici da svi živimo uronjeni u juhu prirodnog zračenja. Treće, ljudi se osjećaju bolje ako u potpunosti uklone jedan mali rizik umjesto da minimiziraju mnogo rizika od svih opasnosti zajedno. Zbog svih tih razloga, nuklearna energija izaziva stravu i užas, dok se fosilna goriva toleriraju, kao što je letenje zastrašujuće, iako je vožnja autom opasnija.

Mišljenja se također formiraju i putem naših kulturnih i političkih plemena. Od kasnih 1970-ih, kada je “No Nukes” postao simbol Zelenog pokreta, simpatije prema nuklearnoj energiji postale su, među mnogim ekolozima, znak nelojalnosti, ako ne i izdaje.

Unatoč tim izazovima, psihologija i politika mogu se brzo promijeniti. Kako se svijest o golemosti klimatske krize bude pozicionirala, a od očekivanih smanjenja emisija ugljika zbog širenja obnovljivih izvora energije ne bude ništa, nuklearna energija može postati nova zelena opcija. Zaštita okoliša i podizanje svijeta u razvoju iz siromaštva napredne su stvari. A milenijalci i oni iz generacije Z bi mogli ponovno razmisliti o svetim vrijednostima koje su im njihovi roditelji boomeri ostavili nepropitanima još onomad kad su braća Doobie pjevali na “No Nukes” koncertu 1979. godine. Ako se američka javnost i političari mogu suočiti s stvarnim prijetnjama i prevladati neutemeljene strahove, možemo riješiti najveći izazov čovječanstva i ostaviti unucima svijetlu budućnost klimatske stabilnosti i obilne energije. Možemo se jednom zauvijek otarasiti samo-ispunjavajućeg proročanstva koje smo si sami skuhali, piše The New York Times.

Prijevod: Nuklearna Zelena Inicijativa

 

 

08.04.2019 · KLIMA