MIŠLJENJA / ZAŠTO NOTRE DAME U PLAMENU IZAZIVA VIŠE TUGOVANJA OD MASOVNE PATNJE LJUDI? / PIŠE: BELEN FERNANDEZ


19.04.2019
Za američke građane poput mene lakše je tugovati zbog katedrale već misliti o Palestincima ili Jemencima kada je moja vlada umiješana u njihova ubistva.

·         Kada su se u ponedjeljak, 15. aprila pojavile vijesti o požaru koji je bjesnio u znamenitoj katedrali Notre-Dame u Parizu, društvene mreže su preplavili izrazi tuge sa mnogo hashtagova.

·         Predsjednik Emmanuel Macron je izjavio da je cijela francuska nacija preplavljena „emocijama“ dok pariška gradonačelnica Anne Hidalgo nije mogla naći „dovoljno snažne riječi da izrazi bol“ koji je osjetila.

·         Kanadski premijer Justin Trudeau i gradonačelnik Londona Sadiq Khan, među brojnim drugim, na Twitteru su pisali da ovaj incident „slama srce“. Američki predsjednik Donald Trump nazvao ga je „užasnim“ i ponudio je korisnu sugestiju da bi „možda leteće cisterne mogle biti iskorištene“ da se ugasi vatra.

·         U međuvremenu je predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker žalio nad „tužnim prizorom“ i „užasom“ požara u Notre-Dameu, instituciji koja navodno pripada „cijelom čovječanstvu“.

·         Pod tom pretpostavkom, ljudi koji su bili žrtve francuskog kolonijalnog ugnjetavanja ili duge historije zločina Katoličke crkve mogli bi ne detektovati zajedničku stvar.

·         Međunarodno tugovanje

·         Neću tvrditi da je nedopustivo žaliti zbog propadanja historijski i globalno značajne arhitekture – ili da svako ko prosipa virtualne suze zbog Notre-Damea automatski ne brine za druge globalne probleme.

·         Ali veličina tuge koju je podstaknuo plamen ipak je uznemirujuća budući da daleko ozbiljnije ljudske tragedije rijetko izazovu taj nivo međunarodnog „slomljenog srca“.

·         Gdje su pozivi za leteće cisterne ili sveprisutni očaj kada, naprimjer, Izrael povremeno pali Pojas Gaze? Tokom izraelske 50-dnevne operacije Zaštitni rub 2014, Ujedinjeni narodi su proračunali da je izraelska vojska ubila 2.251 Palestinaca, među njima 229 žena i 551 dijete.

·         Možemo raspravljati o gubitku i destrukciji.

·         Izraelski ambasador u SAD-u hrabro je branio izraelsko „pravo“ da bombarduje bolnice – a ipak doslovni „užas“ ovog objektivno „tužnog prizora“ nije privukao gomilu uplakanih Twitteraša.

·         Isto tako ni za jednogodišnji ubilački i pohod sakaćenja koji su izraelski vojnici 2018. pustili na mirne demonstrante u blizine ograde u Gazi, što je rezultiralo smrću više od 260 ljudi i ranjavanjem blizu 30.000 drugih.

·         Niti je Jemen bio posebno srceparajući na međunarodnoj sceni, iako je pod stalnim napadom koalicije koju predvodi Saudijska Arabija. Iako ova država privlači pažnju tu i tamo – kao kada je bomba koju je prodao SAD ubila 40-tero jemenske djece u školskom autobusu prošle godine, nije bilo kolektivnog plakanja zbog izvještaja da je, od početka saudijskog napada 2015. godine, 85.000 djece možda umrlo od gladi.

·         I gotovo da nije bilo nikakve reakcije kada je, 7. aprila, koalicija predvođena Saudijskom Arabijom bombardovala još jednu školu u Sanaai, usmrtivši 14-ero djece, samo nekoliko dana nakon što je britanski ministar vanjskih poslova Jeremy Hunt objavio mišljenje u Politicu zalažući se za stav da Velika Britanija ne bi trebala zaustaviti izvoz oružja u Saudijsku Arabiju.

·         'Viša svrha'?

·         Bez sumnje, poprilično je emocionalno direktno tugovati – u solidarnosti na društvenim mrežama – zbog veoma simbolične zgrade, one koja je čvrsto utemeljena u međunarodnoj svijesti i koju su posjetili brojni ljudi, posebno oni koji pripadaju društvenim klasama koje posjeduju ekonomske mogućnosti da putuju.

·         Za američke građane poput mene, barem, sigurno je ovo lakše od promišljanja kako tugovati nad Palestincima ili Jemencima kada je moja vlada umiješana u njihova ubistva.

·         I dok je bivši američki predsjednik Barack Obama mračno ponovo razmišljao da je „u našoj prirodi da žalimo kada vidimo historiju kako se gubi“, očito nije u našoj prirodi da žalimo kada bacimo 26.171 bombu na svijet u jednoj godini – što je Obama uradio 2016. i što bi se smatralo svojevrsnim uništavanjem historije.

·         Bivša državna sekretarka Hillary Clinton, što se nje tiče, također je ušla u način žalovanja sa sljedećim tvitom: „Moje srce je uz Pariz. Notre-Dame je simbol naše sposobnosti kao ljudskih bića da se ujedinimo zbog više svrhe.“

·         Ovo je ista Clinton, naravno, koja se nekada hvalila svojom spremnošću da „potpuno uništi“ iransku naciju.

·         Bjesneća empatija

·         The New York Times primjećuje da je požar koji je projurio kroz Notre-Dame „izazvao izliv tuge u Francuskoj i širom svijeta dok je simbol francuske kulture i historije gorio“.

·         Kako je i ranije aludirano, međutim, francuska „historija“ i nije bila previše inkluzivna, obuhvatajući umjesto tog krvlju natopljene kolonijalne eskapade zasnovane na sistematskom mučenju i drugim oblicima brutalnosti.

·         Danas, zapadnjačka kolonijalna i imperijalna naslijeđa i dalje opasno utječu na život većeg dijela svjetske populacije i – šta znate? – izbjeglice koje bježe od konteksta nasilja i siromaštva iz Afrike u centralnu Ameriku često su fatalno blokirane od pridruživanja tom o tako slatkom konceptu „čovječanstva“, dok uglavnom desničarske vlade u Evropi i SAD-u nastoje kriminalizirati samo njihovo postojanje.

·         Zato postoji trenutna bezdušna panorama u kojoj djeca u Gvatemali umiru u američkom pritvoru i stotine migranata se utapa u Mediteranu.

·         Kakva god bila vaša povezanost sa Notre-Dameom, činjenica da takve tragične realnosti ne izazivaju istu bjesneću empatiju kao požar u katedrali je tragedija sama po sebi.

·         Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

·         Izvor: Al Jazeera

 

 

 

 

19.04.2019 · • MIŠLJENJE / • FRANCUSKA / • PARIZ / • NOTRE-DAME / • CRKVA / • POŽAR / • EMPATIJA / • BELEN_FERNANDEZ /