MIŠLJENJA / BEOGRAD U POTRAZI ZA NOVIM 'OSLOBODIOCIMA' / PIŠE: GORAN MIŠIĆ


25.10.2019
Iako su se u prijestonici Srbije pojavili preživjeli partizani, iako se 'Po šumama i gorama' čulo nakon mnogo godina, nastavlja se historija falsifikata.

Trebalo je da u glavni grad Srbije iz Moskve stignu premijer Ruske Federacije Dmitrij Medvedev i ruski vojni orkestar "Aleksandrov" da bi se u Sava centru ponovo čula pobjednička pjesma jugoslovenskih partizana "Partizan sam, tim se dičim" iz 1944. godine. Ta i druge partizanske pjesme protjerane su sa raspadom Jugoslavije i iz istorijskih čitanki i iz radijskih i televizijskih programa i svakog drugog javnog diskursa.

Nikako slučajno, jer su Josip Broz Tito i komunisti odavno postali zajednički neprijatelji svih onih kojima je Jugoslavija, s razlogom ili bez njega, postala tamnica naroda i simbol velike istorijske greške, kako su tumačili novokomponovani istoričari bliski vlasti u Srbiji. Same riječi Jugosloven jugoslovenski, iako se Srbija proglasila jedinom pravnom nasljednicom bivše zajedničke države, najprije kao Savezna Republika Jugoslavija, a potom kao Državna zajednica Srbija i Crna Gora, prosto su zamijenjene riječima Srbin srpski.

Na Drugi svjetski rat i Narodnooslobodilačku borbu i revoluciju koju su vodili Tito i komunisti srbijanske elite su stavile neprozirne zavjese, a na događaje iz tog vremena – uostalom, kao i danas – gledalo se isključivo kroz ideološke antikomunističke, antijugoslovenske i antipartizanske naočare, u skladu sa onom Ajnštajnovom: "Ako vam činjenice ne odgovaraju, promijenite činjenice."

Ukidanje i(li) 'premještanje' Dana Beograda

Osim propagandnog narativa o navodnoj srpskoj ugroženosti ranih devedesetih, lansiran je i onaj po kojem su Titovi partizani podigli ustanak protiv okupatora 1941. te ratovali četiri godine po šumama i gorama i gladni i žedni protiv u tom trenutku najjače sile na svijetu isključivo iz jednog razloga: da bi, ako prežive silne bitke i stradanja, na kraju zaposjeli imovinu trgovaca, bankara i drugih veleposjednika na Dedinju i drugim elitnim dijelovima Beograda. Takva laž je danas vrlo živa.

Višedecenijski projekat državnog istorijskog revizionizma, kad je riječ o državi, dovršen je poništavanjem presude Dragoslavu Draži Mihailoviću, generalu Jugoslovenske vojske u u otadžbini, odnosno vođi četničkog pokreta, te izjednačavanjem četničkog i partizanskog pokreta, proglašavajući ih, u najmanju ruku, ravnopravnim i podjednako antifašističkim. Ukinut je i 20. oktobar, kao Dan oslobođenja Beograda, te nekada vrlo važne i značajne Oktobarske nagrade za stvaralaštvo u raznim oblastima, od kulture do sporta.

Bio je to rezultat višegodišnjih procesa, kojima su vješto krmanili političari i dobro instruirani mediji, uz sadejstvo onih kojima je čitanje istorije struka. Znali su oni da se i prošlost može pisati iznova, kako odgovara novim vlastima. Naravno da je bilo i protivljenja, ali je činjenica da je odluka o najvećoj gradskoj svetkovini donijeta još krajem 2002. godine, kada su dani od 16. do 19. aprila postali zvanični Dani Beograda.

Istoričar Čedomir Antić odluku je pravdao riječima da je 20. oktobar izabran bez dva preduslova. "Niti je 1944. godine stvoreno dugotrajno, novo političko-državno uređenje, a nije uzet u obzir ni teror revolucije koji je usledio nakon oslobođenja", tvrdio je, ne navodeći, naravno, kakvo je to novo uređenje trebalo da bude i ne pominjući fašistički teror, koji je, bez rangiranja i vrednovanja, svakako prethodio onom revolucionarnom.

Kako su četnici postali antifašisti?

"Totalitarni režimi ulagali su mnogo više energije i novca u stvaranju svesti i sigurno je da većina o 20. oktobru zna više nego o aprilskim svečanostima. Međutim, za razliku od nekih tradicionalnih i verskih praznika, koji su voljom naroda opstajali protivno volji komunističkog režima, u vezi sa 20. oktobrom nije postojala veća narodna podrška da se on i zadrži", "objasnio" je tada Antić, uz ocjenu da su Dani Beograda "legitiman izbor, tako da trajno upućuju na tradicije moderne srpske države".

Centralna proslava u aprilu dobro je odabrana i prema mišljenju istoričara Predraga Markovića, člana Glavnog odbora Socijalističke partije Srbije. "Ispravno je da se obeležava 20. oktobar, ali kao Dan oslobođenja Beograda u Drugom svetskom ratu. Najpravilniji izbor za obeležavanje Dana Beograda ipak je april, jer je u tom mesecu povezano nekoliko datuma koji su važni za Beograd", kaže Marković.

Slovensko ime Beograd prvi put je pomenuto 16. aprila u 9. vijeku, u pismu pape Jovana VIII bugarskom knezu Borisu, dok je 19. aprila 1867. posljednji turski komandant Ali Riza-paša simbolično predao ključeve knezu Mihailu i to jesu istorijske činjenice, ali njima nikako nije pokrivena činjenica da su nova Evropa i nova Jugoslavija zasnovane na antifašizmu. Zato je i četnički pokret, koji je de fakto ideološki i u svakom drugom smislu bio suprotstavljen onom pobjedničkom komunističkom, proglašen antifašističkim.

Ali, odakle se poslije višedecenijske stigmatizacije ponovo pojaviše partizani, i to baš na Dan oslobođenja nekad glavnog grada Jugoslavije, a danas Srbije? Biće da je riječ o još jednoj predstavi srbijanske vlasti, ovog puta isključivo za Rusiju. Urednik beogradskog nedjeljnika Vreme Filip Švarm, i ne samo on, potpuno je u pravu kada tvrdi da vlast u Srbiji, "u skladu sa svojom tabloidnom rusofilijom, ne bira načine dodvoravanja Moskvi iz sitnosopstveničkih razloga" i da se pobjeda nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu u Srbiji obilježava "po naređenju i paradiranjem".

Rusi Titu još nisu oprostili

"Ako u Beograd dolazi Vladimir Putin – a zbog obaveza ruskog predsjednika – Dan oslobođenja Beograda može pasti 14. umjesto 20. oktobra, kao onomad 2014; ako Aleksandar Vučić ne može da stigne, Dan pobjede neće biti 9. već 10. maja. Sve u svemu, pokretni praznik, zavisno od potrebe", piše Švarm i precizno zaključuje da bi se "teško obljetnice pobjeda nad fašizmom ovdje uopće i primjećivale da nije Rusije".

Traje ta svojevrsna persiflaža već 10 godina, od kada je Dmitrij Medvedev prvi put obišao groblje oslobodilaca Beograda povodom 65. godišnjice oslobođenja grada od fašizma, kada je brže-bolje uklonjen korov sa grobova crvenoarmejaca i kada je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić izašao na scenu Sava centra uz muziku koračnice "Marš na Drinu" srpske vojske iz Prvog svjetskog rata i sliku solunskog ratnika iz 1916.

Deset godina kasnije, na 75. godišnjicu oslobođenja, prije nekoliko dana, Spomenik oslobodiocima na Novom groblju uredno je očišćen i osvijetljen, a u Sava centru Rusi su otpjevali najpoznatiju partizansku pjesmu. I opet nije moglo bez skandala iako su u međuvremenu neke beogradske ulice, poslije Putinovih packi, nazvane po ruskim generalima Tolbuhinu i Ždanovu, koji su komandovali jedinicama Crvene armije u bici za Beograd, pretežno sastavljenim od boraca iz Ukrajine, ali i, na rusko insistiranje, i Peki Dapčeviću i Koči Popoviću, koji su predvodili partizanske jedinice u jednomjesečnoj borbi za oslobođenje Beograda. Činjenica da vrhovnog komandanta Narodnooslobodilačle vojske Jugoslavije, maršala Josipa Broza Tita, ni ovog puta niko nije pominjao može posvjedočiti da mu Sovjeti još nisu oprostili 1948. godinu, kada se razišao sa njihovim maršalom Josifom Staljinom.

Opet je okupiran i na koljenima

Dokle ide "briga" za nacionalnu čistoću (srpskog) naroda posvjedočio je i "pogrešan" prevod dijela govora Medvedeva, koji je apelovao da se prekine sa praksom falsifikovanja istorije, što je prevodilac jednostavno preskočio. Predsjednik Srbije, iako je govorio pred preživjelim partizanima (jedan od govornika bio je i Splićanin Zdenko Duplančić, borac Prve proleterske brigade), govorio je isključivo o srpskim partizanima, koji su, eto, pripomogli Crvenoj armiji da protjera fašiste iz Beograda. O tome da li su i koliko ljotićevci, nedićevci, ravnogorci (eufemizam za četnike) pripomagali "njemačkoj tvrđavi", kako je Beograd nazivan u vrijeme okupacije, nije bilo ni govora.

Ruski premijer otišao je kući zadovoljan, a vlasti i njoj skloni istoričari nastavili su projekat pisanja nove prošlosti, u kojoj Titovi partizani ne bi bili pobjednici. Njima bi najviše odgovaralo da na mjestima oslobodilaca umjesto Tita, Peke, Koče i ostalih postave Dražu, Nedića ili nekog iz Pašićeve Radikalne stranke. Naravno, to će ići teško, ali će borba protiv pravih oslobodilaca, kao i do sada, biti nastavljena prećutkivanjem, zatamnjivanjem ili običnim laganjem.

Oni koji danas misle da jašu pobjedničkog bijelog konja, na kojem je Dapčević ujahao u slobodni Beograd, znaju ko su pravi oslobodioci i znaju da su izgubili 1945. godine, ali još nisu svjesni sitnice koja je u današnjem kontekstu sve vidljivija: mnogi Beograđani sve otvorenije, uprkos neviđenoj cenzuri i propagandi, imaju osjećaj da žive i u zarobljenom Beogradu i u zarobljenoj Srbiji iako stranih zavojevača odavno nema. "Poslije 75 godina, Beograd je opet okupiran i na koljenima", napisala je na svom Tviter-nalogu Aida Ćorović iz Novog Pazara te ironično zaključila: "Ovoga puta nisu nam bili potrebni strani okupatori, to smo odlično uradili sami."

Nažalost, na horizontu u ovom trenutku još nema oslobodilaca koji će i partizane i četnike konačno ostaviti u istoriji, baš na ona mjesta koja im pripadaju, sa svim zaslugama i greškama, koje im takođe pripadaju. Beograd je raskopan, život u njemu postao gotovo nemoguć, a Vučićeva vlast, oličena u zamjeniku gradonačelnika Goranu Vesiću, nastavlja da realizuje svoje planove za premještanje mostova u parkove, postavljanje gondola po Kalemegdanu, muzičkih fontana po trgovima...

Narugali se svojoj slavnoj istoriji

Cilj je jasan: dobiti izbore na proljeće 2020, kada će, konačno, biti završen Trg Republike, zarad završnog mitinga Srpske napredne stranke, na koji će Vučić dovesti 100.000, a možda i više ljudi i kada će Meštrovićev spomenik Pobjednik vratiti na Kalemegdansku tvrđavu, kao simbol novog-starog pobjednika. Jasan je cilj i ovih iz opozicije, koji će bojkotovati izbore da bi dobili pravedne uslove za poštene izbore. Mogu li oni biti novi oslobodioci Beograda i da li bi i kako oni obilježavali Dan oslobođenja Beograda, međutim, ostaće tajna i poslije proljećnih izbora.

Jedan od nekadašnjih oslobodilaca, gore pomenuti Koča Popović, koji je rođendan slavio upravo 20. oktobra i koji se nikako ne uklapa u stereotip o partizanima kao neobrazovanom i seljačkom dijelu naroda, negdje pred smrt 1992. napisao je i ove često i uzalud citirane riječi: "Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak, iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji."

Sedam dana po oslobođenju Tito je u svom prvom govoru u Beogradu, na Banjici, pred postrojenim proleterima, rekao da su ulice glavnog grada natopljene krvlju svih naroda i narodnosti Jugoslavije, kao i boraca herojske Crvene armije. U borbama za oslobođenje Beograda 1944. poginula su 2.953 borca Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i 960 crvenoarmejaca.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

 

25.10.2019 · MIŠLJENJA___SRBIJA_SAVA_CENTAR_DAN_BEOGRADA_ČETNICI_PARTIZANI_FAŠIZAM_ANTIFAŠIZAM_NOB_JOSIP_BROZ_TITO_DRAŽA_MIHAILOVIĆ_RUSIJA_FALSIFIKATI_GORAN_MIŠIĆ_OSLOBOĐENJE