BLOG / VLASTI DOLAZE I ODLAZE, A NAMA NAŠA DJECA OSTAJU / PIŠE: AIDA HRNJIĆ


28.10.2019
Nebrojeno je problema djece s poteškoćama u razvoju, ali iz perspektive mame nekoliko njih je šokantno.

Bila sam gost na tematskoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo čija tema bijaše reforma obrazovnog sistema u ovom Kantonu. Kao mama djeteta koje pohađa inkluzivnu nastavu u osnovnoj školi, ali i kao neko ko aktivno lobira za reformu obrazovanja u ovom segmentu zajedno sa drugim roditeljima djece sa poteškoćama.

Ne znam kako smo i kad kao "najveći centar" – kako to govore politički predstavnici u Kantonu – stigli do tačke da je za nas roditelje djece sa poteškoćama u razvoju obrazovni sistem za našu djecu prava noćna mora ali jesmo. Mora koju svakodnevno proživljavamo i niz izgovora koje svakodnevno slušamo. I tako nekih 30 godina, svjedoče "stariji" roditelji.

Sa malim zakašnjenjem stižem u salu kao jedan od više najavljenih gostiju, te nakon kraćeg stajanja u kutu sale prilazi mi jedan od članova Vlade i džentlmenski nalazi mjesto za sjedanje. Tu započinje moja priča o našem sistemu, kulturi dijaloga, odgovornosti, napretku, nauci, tehnologiji, suštini ali i ambalaži u koju je sve zajedno upakovano.

Ministrica Zineta Bogunić izlaže kao uvodničarka obiman materijal dostavljen svim zastupnicima, a koji smo preuzeli sa Facebook stranice jedne zastupnice da bi vidjeli o čemu će se govoriti uopće kao reformi naše noćne more i inače nekako na beskrajno tužan način propasti našeg društva. Obrazovanje.

Apsolutna podjela obrazovanja

Dugo i iscrpljujuće izlaganje ali sa decidno pobrojanim osnovnim problemima u obrazovanju smo slušali više od dva sata, a onda još toliko i puno više odgovore na pitanja zastupnika, a koja su bila upućena Ministarstvu.

Nebrojeno je problema ali iz perspektive mame nekoliko njih je šokantno i van poimanja civilizacijskih vrijednosti 21. stoljeća. Kad sam pogledala radne materijale, prvo što mi je "palo" u oči je apsolutna podjela obrazovanja, čime ono gubi svoj smisao.

Pomislih zašto se, recimo, Osnovna škola "Alija Nametak" ne zove Centar "Alija Nametak", ili zašto se Centar "Vladimir Nazor" ne zove Osnovna škola "Vladimir Nazor"? Je li to možda zato što je škola "Alija Nametak" obrazovna institucija, dok Centar to nije? U vezi s tim, da li obrazovanje može postojati sve dok se dijeli na specijalno, redovno i inkluzivno, nije li to upravo suština obrazovanja – da bude obrazovanje za sve?

Malo djece s poteškoćama u srednjim školama

U neumoljivim brojkama iz izvještaja Ministarstva nalazi se i činjenica koja odnosi razum, a tiče se djece sa poteškoćama u razvoju u srednjim školama: 40 učenika od 14.500, što znači da samo 1,8 posto djece sa poteškoćama pohađa srednje škole. Upravo to je najvjernija slika kvaliteta njihovog ranijeg obrazovanja, kao i ukupnog kvaliteta obrazovnog sistema kojeg imamo.

Nizale su se "brojke" i statistike, slušala sam ih i gutala knedle i razmišljala o razlici koju statistike čine nama roditeljima i njima – relevantnim institucijama, pa opet pomislih nema šanse da ih ne boli, jer iako im je ovo posao i oni su roditelji, većina njih. Mogu da se zamisle u našim brigama i problemima.

Baš taj dan je mom sinu bio sedmi rođendan i dok sam satima sjedila u skupštinskoj sali i slušala zvaničnike, moj suprug je spremao rođendansku zabavu na koju sam uveliko kasnila. Osjećaji unutar mene same su se nizali od toga da sam grozna majka koja propušta sopstvenom djetetu rođendan do toga da to ipak činim za njega, sa primjesom gađenja na cijelu situaciju u kojoj sam se našla. Zar da jedan roditelj, bilo koji, pored svih problema sa kojima se nosi kad ima dijete sa poteškoćama još treba i da stoji pred najvišim zakonodavnim tijelom svog Kantona i objašnjava im da sva djeca moraju imati jednake šanse u osnovnim ljudskim pravima, a jedno od njih je i obrazovanje?

'Nevažeća djeca'

Jedna je riječ dominirala tokom čitave sjednice, a to je riječ "invalid". Čak je rečeno da je to "nova terminologija", a ja sam mislila da li ovi ljudi ikada prevedu sebi samima riječ koju čuju. Invalid znači nevažeći, bukvalno prevedeno onda su djeca sa invaliditetom "nevažeća djeca".

Nakon dugih devet i pol sati konačno je predsjedavajući Skupštine Kantona prozvao i moje ime i izađoh za govornicu. Dok sam izlazila sasvim jasno mi sinu kompletna slika o poimanju našeg društva o prihvatanju različitog, o senzibilnosti i integraciji. Nas je naša zvanična institucija, vjerovatno zbog nekog svog pravilnika ostavila da čekamo čitav dan, znajući pri tome da svi imamo djecu sa poteškoćama koja nas trebaju. Nisu nas pustili da kažemo šta imamo pa da ih ostavimo da rade svoj posao, a mi da idemo za svojim i to je eklatantan primjer senzibilnosti, ako o njoj već govorimo.

Trčeći sam izašla iz sale i na žalost propustila rođendansku zabavu svog sina, ostali roditelji koju su govorili iza mene su također jasno ukazali na probleme sa kojima se svakodnevno nose i svi zajedno smo pokazali našim zastupnicima koliko smo u teškoj situaciji sa svojom djecom.

Uprkos svemu, dobili smo relativno dobre zvanične zaključke Skupštine te reforma tek slijedi ukoliko se zadati rokovi budu poštivali. Jedna stvar je jasna, vlast, ministri, zastupnici, zvaničnici dolaze i odlaze, nama naša djeca ostaju, a i njima njihova. Svi zajedno zaslužuju bolje obrazovanje shodno vijeku u kom živimo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: Al Jazeera

28.10.2019 · BOSNA_I_HERCEGOVINA_KANTON_SARAJEVO_SARAJEVO_DJECA_S_POTEŠKOĆAMA_OBRAZOVANJE_AIDA_HRNJIĆ