TEME / INTERVJU / BIH /MOSTAR NIKAD NIJE BIO ISKLJUČIVO HRVATSKI GRAD / PIŠE: JASMIN AGIĆ


30.12.2019
Autor jednog od najuspješnijih regionalnih romana 'Ništa lakše od umiranja', Mostarac Elvedin Nezirović, govorio je za AJB o aktuelnim političkim događanjima.

Nakon gotovo jedne godine pasivnosti politička zbivanja u Bosni i Hercegovini iznenada su dobila na intenzitetu. Najveći "potres" u političkom svijetu i na društvenoj sceni dogodio se onog trenutka kada su predsjednici tri stranke: Bakir Izetbegović (SDA), Fahrudin Radončić (SBB) i Željko Komšić (DF), na veliko iznenađenje javnosti, objelodanili odluku o političkom koaliranju. Posljedica tog političkog dogovora jest uspostavljanje Vijeća ministara, jasna naznaka formiranja vlasti na federalnom nivou i najava smjene vlade u Kantonu Sarajevo.

Nešto prije tih "šokantnih" političkih događaja bosanskohercegovačka javnost bila je iznenađena odlukom Nobelovog komiteta da nagradu za književnost dodjeli negatoru genocida u Srebrenici, Austrijancu Peteru Handkeu. Iako su se mnogi intelektualci u zemlji i Evropi snažno angažirali s namjerom da odluka bude promijenjena, napori su bili uzaludni i čovjek koji je otvoreno podržavao režim Slobodana Miloševića početkom decembra postao je Nobelov laureat.

Baš u to vrijeme u javnosti se počelo govoriti o deportacijama ljudi koji su se kao pripadnici ISIL-a borili u Siriji, a onda je sredinom mjeseca stigao prvi "kontigent" ljudi koji su iz Bosne i Hercegovine otišli prije nekoliko godina kako bi učestvovali u borbama na sirijskom ratištu.

Sve su to teme o kojima smo razgovarali s piscem iz Mostara Elvedinom Nezirovićem, čiji je roman Ništa lakše od umiranja, objavljen u beogradskoj izdavačkoj kući "Laguna", doživio nevjerovatan regionalni uspjeh. "Treći entitet", politika HDZ-a i SDA u Mostaru i stanje u kulturi brzo su se nametnuli kao važne teme razgovora.

  • Počnimo intervju najaktuelnijim stvarima. Prva grupa pripadnika ISIL-a vraćena je u Bosnu i Hercegovinu, a glavna tema političara i analitičara jest način njihovog "sigurnosnog" prijema, što je prirodno i logično jer mnoge zanima kakva su iskustva imali na sirijskom ratištu i s kakvim su se "borbenim" znanjima vratili u zemlju. No, malo ko postavlja pitanje šta je s ideologijom koju su odnijeli, a zatim i vratili u Bosnu i Hercegovinu? Je li ovo tlo još pogodno za širenje selefijskog učenja?

– Selefizam je u Bosnu i Hercegovinu stigao početkom devedesetih, dakle, u ratu, a ogromnu zaslugu za to snosi tadašnje bh. državno rukovodstvo, koje je, vodeći politiku golog opstanka, insistiralo na tome da se pod krinkom agresije na Bosnu i Hercegovinu vodio, prije svega, vjerski rat protiv bh. muslimana. Kao jednu od posljedica takve politike – a umjesto vojne, političke, humanitarne i svake druge vrste pomoći – dobili smo borce s arapskog poluostrva i Bliskog istoka čije se shvatanje islama dobrano razlikuje od tradicionalne islamske vjerske i teološke prakse u Bosni i Hercegovini.

Danas u ovoj zemlji imate, u ovisnosti od toga kojim izvještajima želite da vjerujete, između 20.000 i 50.000 selefija, s evidentnom tendencijom rasta. U nekom općem smislu, problem sa selefizmom je u tome što je on, na neki način, konstantno življenje fikcije i, kao takav, stoji u sukobu s realnošću, što uvijek može, ali ne nužno, predstavljati određenu sigurnosnu opasnost.

  • Druga izuzetno aktualna tema jest formiranje vlasti, koje je, kako se sada čini, završeno nakon više od godine pregovaranja. Koliko Vam se čini "prirodnim" savez stranaka poput SDA, SBB-a i DF-a?

– SDA i SBB su stranke vrlo pragmatičnih političkih shvatanja i uvjerenja – za potonju bih se čak usudio da kažem da je od samog svog osnivanja ideološki potpuno bezlična, odnosno da nema jasan ideološki identitet, tj. nikakvu vrstu identiteta osim onog interesnog i, kao takva, vrlo je pogodan faktor u svakom sastavljanju vlasti koje se ne bazira na ideološkoj nego na matematičkoj osnovi.

SDA je, opet, arhetipski primjer političke stranke čiji je svaki izborni uspjeh počivao na njihovoj sposobnosti da prostor za političku debatu svedu na sasvim jasne dihotomije: patriotizam – izdaja, opstanak – nestanak, jedinstvo – razjedinjenost itd. Međutim, od onoga što ona svojim primjerom već 25 poslijeratnih godina učitava u sadržaje tih pojmova dihotomijski parovi su se s vremenom počeli preobražavati u svoje suprotnosti, pa je, recimo, njen nacionalističko-elitistički patriotizam već odavno postao drugi naziv za izdaju, a parole poput one da je u jedinstvu snaga istinite su onoliko koliko su lažni podaci o svakodnevnom odlasku ljudi iz ove zemlje.

DF? Od stranke koja je sve vrijeme sebe predstavljala kao neku vrstu alternative lokalnim etnopolitikama, dakle, kao političku opciju građanske i socijaldemokratske političke provenijencije, po mom mišljenju, to nikada uistinu nisu ni bili – dogurali su do toga da postanu instrument za ostvarenje ezdeaovskih (nikako i svojih) političkih ciljeva, što je, bez obzira na sve što vam se može desiti u ovom bh. političkom mulju, najniže na šta možete pasti. Posljednji primjer za to jest i rušenje vlade u sarajevskom kantonu.

  • Hoće li Čovićev HDZ uspjeti naći zajednički jezik s blokom koji se u javnosti predstavlja kao "bošnjački blok", odnosno hoće li "zbog ulaska u vlast" odustati od zahtjeva da bude formirana posebna izborna jedinica?

– Pitanje je šta bi ta "posebna izborna jedinica", kako ste je nazvali u svom pitanju, trebalo da znači, odnosno koji bi bio njen pravno-administrativni sadržaj. Ako mislite na treći entitet, on, po mom mišljenju, nikada nije ni bio neko realno političko rješenje unutar hrvatske stranačke politike nego je, kao i mnoštvo drugih pitanja u Bosni i Hercegovini, poput izbora člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, naprimjer, ili priče o ukidanju entiteta, vrlo bogat materijal za: a) kreiranje nacionalističko-populističkih narativa, odnosno osvajanja ili ostajanja na vlasti, što je, u konačnici, ovdašnjim etnopolitikama jedino i bitno; b) stvaranje neke vrste alibija za socijalno-ekonomsku katastrofu s kojom se suočava ova zemlja, a samim tim i svi njeni narodi i građani. Metaforički rečeno, takve teme su rudnici zlata za sve tri bh. etnopolitike i nema šanse da će ih se bilo koja strana tako lako odreći.

S druge strane, kada govorite o bošnjačko-hrvatskom odnosu u Federaciji BiH, morate na umu imati činjenicu da svaka priča o trećem entitetu i nekakvoj novoj Herceg-Bosni među Bošnjacima Hercegovine, a pogotovo Mostara, izaziva istu onoliku količinu frustracije koliku među Hrvatima u Federaciji izaziva izbor Željka Komšića u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Ja, naprosto, mogu da razumijem i jedne i druge i zaista mi je žao onih koji ne shvataju koliko su ova pitanja suštinski važna. Sva naša poslijeratna nesreća proizlazi iz činjenice da unutar Federacije BiH ne postoje politike – ni bošnjačke, ni hrvatske, a, bogami, ni bosanske – koje bi se ozbiljno bavile prevladavanjem postojećih antagonizama i vraćanjem povjerenja među građane i narode iz prostog razloga što su ovi problemi i proizvedeni da bi se glasačko tijelo držalo u stanju stalne napetosti.  

  • Je li stvaranje "bošnjačkog političkog bloka" zaista korisno za očuvanje Mostara kao multietničke zajednice, odnosno hoće li se upravo u Mostaru osujetiti HDZ-ova politika stvaranja "trećeg entiteta" i Mostara kao "stolnog hrvatskog grada"?

– O tome koliki je realni politički kapacitet teorije o trećem entitetu već sam ponešto rekao.

Mostar niti je nastao niti se kada u svojoj historiji razvijao isključivo kao hrvatski grad, baš kao što se ni sam lokalni hrvatski identitet nije razvijao odvojeno nego u stalnom, prožimajućem odnosu s ostalim lokalnim etničkim identitetima (jevrejskim, srpskim, bošnjačkim / muslimanskim). Samim tim, antropološki je pogrešno nazivati ga "stolnim hrvatskim gradom", odnosno iz samog sadržaja pojma "stolnosti" isključivati sve ostale lokalne etničke skupine. Da uprostim: termin "stolnosti" u Mostaru djeljiv je, najmanje, s brojem četiri, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju on nedovršen, parcijalan, a time i naučno irelevantan.

Iz ovog proizlazi jedino logično objašnjenje: ako je Mostar stolni grad ikoga ili ičega, onda jedino može biti stolni grad bh. multietničnosti.

S druge strane, od nastupanja tzv. statutarne krize i presude Ustavnog suda o promjeni Izbornog zakona u dijelu koji se odnosi na izbor vijećnika u mostarsko Gradsko vijeće, SDA, kao ideološko središte tog tzv. bošnjačkog bloka, kako ste ga nazvali, nijednog trenutka nije ponudila jasan kulturno-politički koncept Mostara. To je zato što njihova politika seže dotle dokle sežu njihovi lični interesi, pa su se, u ne tako davnim debatama o preuređenju Statuta Grada Mostara, bavili isključivo administrativno-pravnim ograđivanjem dijela grada u kojem bi mogli da rade ono što rade već gotovo 25 godina, a pogotovo posljednjih 12: uništavanjem svake ideje o nekakvom normalnom, industrijski i kulturno razvijenom, pravno uređenom demokratskom društvu.

Sadašnja garnitura ljudi koja vodi ovu stranku i koja, doslovno, upravlja polovinom grada sramota je i za tu stranku i za Mostar, kao grad, ali ponajviše za njihove glasače. To su ljudi koji nemaju ama baš nikakav ni politički ni intelektualni kapacitet da donose bitne odluke i koji na vlasti opstaju upravo zahvaljujući klijentelističkom odnosu koji su stvorili sa svojom glasačkom bazom.

  • Mostar je specifičan po dugogodišnjem neodržavanju lokalnih izbora. Koje je ključne mehanizme potrebno pokrenuti kako bi se to stanje promijenilo?

– Jedini način da se u Mostaru, napokon, organiziraju izbori jest da se odluka o njihovom održavanju, naprosto, nametne s onih instanci koje za to imaju nadležnost. U protivnom, izbora gotovo sigurno neće biti jer samo još budala može vjerovati da će se SDA i HDZ, koje kontroliraju više od 50 miliona maraka gradskog budžeta, dogovoriti o onim stvarima o kojima bi postizanje svakog dogovora, dugoročno gledano, vjerovatno obesmislilo i njihovo postojanje na ovdašnjoj političkoj sceni.

  • Na zbivanja u Mostaru, Hercegovini i cijeloj Bosni i Hercegovini mnogo utječe i zvanična politika Republike Hrvatske. Na netom održanim predsjedničkim izborima u drugi krug prošli su aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović. No, gotovo pola miliona glasova koje je dobio Miroslav Škoro u zbiru s glasovima koje je osvojila Grabar-Kitarović govore da je uspon krajnje desnice u Hrvatskoj stvar koja se odvija "pred našim očima". Kako tumačite taj fenomen rapidnog uspona desničarske ideologije u Hrvatskoj i kako će se on odraziti na stanje u Bosni i Hercegovini?

– Nije to samo stvar s političkom scenom u Hrvatskoj, rekao bih, nego neka vrsta globalnog političkog trenda. Trump, Orban, Erdogan, Putin, Johnson, Vučić, Salvini – sve su to populisti koji dolaze s desne strane političkog spektra. Pogledajte izborne rezultate koje je ostvarila AfD u Njemačkoj ili VOX u Španiji, a tu je i taj tzv. ID (Identity and Democracy) blok u evropskom parlamentu. Očigledno se, već izvjesno vrijeme, na globalnom planu događa nešto što omogućava snažan prodor takvih politika. S druge strane, trenutno ne postoje adekvatni politički odgovori, prije svega, na rapidni rast nacionalizma i te tzv. politike identiteta – ljevica je već poodavno u nekoj vrsti tunela iz kojeg se ne nazire izlaz i veliko je pitanje kako će u dogledno vrijeme izgledati Evropa i svijet ako se ovaj trend nastavi.

Kad je riječ o predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, ne vidim da će se bilo šta znatnije promijeniti u odnosu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, a ni u odnosu Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to pobijedi li Milanović ili Grabar-Kitarović.

  • Javnost u Bosni i Hercegovini u posljednje vrijeme strašno je pogodila i jedna, uvjetno rečeno, književna tema. Naime, dodjeljivanje Nobelove nagrade za književnost austrijskom piscu Peteru Handkeu šokiralo je javnost najviše zbog činjenice da je on otvoreno podržavao Slobodana Miloševića i negirao počinjenje genocida u Srebrenici. Kako gledate na odluku Nobelovog komiteta i je li ikad, po Vašem mišljenju, postojala realna mogućnost da Komitet povuče tu odluku?

– Priča o dodjeli Nobelove nagrade Handkeu ovdje je, razumljivo, izazvala mnoštvo reakcija i još jednom razgolitila svu bizarnost ovdašnjih društava. No, meni je tu jedna stvar posebno zanimljiva. Ne znam sjećate li se odluke Šestoaprilskog odbora Grada Sarajeva od prije nekoliko godina, kad je odlučeno da se ta nagrada dodijeli Orhanu Pamuku, pa je onda ta odluka brže-bolje korigovana na intervenciju vrhovnog bošnjačkog političkog autoriteta upravo zbog toga što bi dodjela te nagrade turskom nobelovcu bila, ipso facto, šamar zvaničnoj turskoj politici, utjelovljenoj u liku i djelu njenog predsjednika, koji, između ostalog, smatra da Turska nije počinila genocid nad Armenima, a o čemu Pamuk često javno i otvoreno govori.

Istina je da Nobelova nagrada nije isto što i Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva, sasvim su različiti njihovi sadržaji, njihova povijest i njihovi koncepti, ali ono što povezuje oba slučaja jest neslaganje jednog dijela ovdašnjeg javnog prostora s ličnim stavovima ovih pisaca o nekim političkim temama, a prije svega o njihovom odnosu prema temi genocida. U najprostijem jeziku, to bi izgledalo ovako: "mi" imamo apsolutno moralno pravo preinačiti odluku o dodjeljivanju nagrade piscu koji je vrlo hrabro i otvoreno govorio (i još govori) o genocidu nad Armenima jer se s tim ne slažemo i/ili zato što bismo time povrijedili osjećaje većeg dijela "bratskog", turskog naroda, ali smo isto tako protiv dodjele Nobelove nagrade piscu koji je tvrdio da u Srebrenici nije počinjen genocid jer je to historijska laž. Ako malo bolje razmislite, vidjet ćete da su ova dva stava u direktnom etičkom sukobu i da, u širem okviru, predstavljaju personifikaciju tipičnog balkanskog pogleda na stvari.

Naravno, sve ovo o čemu govorim smješteno je u prostor izvan književnog konteksta, koji je u Handkeovom slučaju jedini relevantan, ili je to barem bio za Nobelov komitet.

Druga je stvar to što mi moj lični animozitet prema Handkeu, odnosno prema njegovom falsificiranju historijskih činjenica i afirmativnom odnosu spram onih politika koje su u grobove i mezarja otjerale stotine hiljada ljudi, nikada nije dopustio da pročitam bilo koju njegovu knjigu, što je možda i greška, ali je to, naprosto, tako i ja od toga ne mogu da pobjegnem, kao što je druga stvar i to da sam Pamuka počeo čitati upravo zbog toga što su me zaintrigirali njegovi politički stavovi.

  • Vaš posljednji roman Ništa lakše od umiranja doživio je veliki uspjeh, ali, zanimljivo, nije objavljen u Bosni i Hercegovini – izdavač je srbijanska "Laguna". Zašto ste odlučili roman objaviti u Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini, gdje živite i radite?

– Iz prostog razloga što u Bosni i Hercegovini ne postoji izdavaštvo u pravom smislu te riječi, sa, donekle, izuzetkom "Buybooka". U svemu tome, naravno, važnu ulogu igra i moja sasvim lična – i ne baš tako slavna – povijest odnosa s bh. izdavaštvom.

Kada sam napisao Boju zemlje, naprimjer, prva izdavačka kuća kojoj sam poslao rukopis bio je upravo "Buybook", koji ga je odbio. U "Laguni" su, s druge strane, jedva dočekali da me objave.

Osim toga, za manje od tri godine "Laguna" je prodala cijelo prvo izdanje tog romana od 2.000 kopija, što je mnogo više od broja svih prodanih knjiga koje sam dotad objavio, a koje su izdali mahom bh. izdavači. Kad je došao red da objavim Ništa lakše od umiranja, nisam imao ni najmanju dilemu kome da pošaljem rukopis.

Drugi je razlog taj što je "Laguna", uz zagrebačku "Frakturu", najveći regionalni izdavač i što zaista mnogo radi na promociji knjiga i autora. Na kraju krajeva, sve je to jedan te isti jezički prostor, što nama, piscima, svakako ide na ruku.

  • Kako uopće gledate na književni i kulturni život Bosne i Hercegovine? U Sarajevu se mnogi žale da je grad doživio stanovitu "provincijalizaciju". Vi, s druge strane, živite u Mostaru, koji je, pretpostavljam, prošao kroz slične procese destrukcije javnog života. Kako Vama izgleda književna i umjetnička scena zemlje?

– U književnom smislu u Hercegovini se posljednjih godina događa nešto sasvim novo i vrlo važno, rekao bih, ali to više nije nikakva novina. U godini koja je, evo, na izmaku izašla su dva odlična, sjajna romana hercegovačkih autora – Svojta Adnana Repeše i Meho Almina Kaplana, kao i zbirka poezije Velesje Adnana Žetice. Osim toga, Senka Marić dobila je nagradu "Meša Selimović" u Tuzli za najbolji roman u 2018. na području Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, a Magdalena Blažević prije mjesec je osvojila nagradu "Zija Dizdarević" u Fojnici, koja se dodjeljuje za najbolju kratku priču.

E, sad, bilo bi dobro kad bismo bili takva društva koja bi se kulturom liječila, koja bi, dakle, dopustila da ih kultura vodi u nekakvu katarzu, pročišćenje. Nažalost, ja živim u gradu (a, manje-više, tako je i u čitavoj zemlji) gdje je kultura neka vrsta konzerve u koju politika i ideologija stavljaju svoj sadržaj i gdje su kulturne ustanove samo servisi političkih stranaka na isti način na koji su to, recimo, vjerske organizacije.

Sve ove godine koliko sam bio na čelu Centra "Pavarotti" u Mostaru – a i tome je, na svu sreću, evo, došao kraj – kultura je za mene bila način da spasim sebe i ovu kulturnu instituciju od sveopće gluposti u kojoj živimo. Kažem: sebe i instituciju, ne grad, jer grad se, kao ni svijet, više ne može spasiti.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/mostar-nikad-nije-bio-iskljucivo-hrvatski-grad

 

Izvor: Al Jazeera

30.12.2019 · BIH_SARAJEVO_MOSTAR_SELEFIZAM_BAKIR_IZETBEGOVIĆ_FAHRUDIN_RADONČIĆ_DRAGAN_ČOVIĆ_ŽELJKO_KOMŠIĆ_ISIL_HDZ_SDA_SBB_PETER_HANDKE_ORHAN_PAMUK_KANTON_SARAJEVO_ELVEDIN_NEZIROVIĆ_JASMIN_AGIĆ