ENERGETIKA / DVIJE SU KOMPANIJE DOBRO ZARADILE USPRKOS DESTRUKTIVCIMA / BY IVAN BRODIĆ


30.05.2020
Komentar Ovaj je tjedan započeo s velikom medijskom akcijom, toliko poznatom onima koji prate našu političku scenu.

Kakvi bi to izbori u Hrvatskoj bili kada ne bi bilo toga? Kakvi bi izbori bili kada ne bismo politički spektar prekrili pričama o potrebi ruskog plina u Hrvatskoj, LNG terminali ili o slučaju INA- MOL.

Nakon „ekskluzivne“ objave memoranduma o razumijevanju između Janafa, INA-e, MOL-a i države, u jednom tjedniku, eksplodirali su mediji i društvene mreže. Svi su se referirali na analizu Izvora te je hrvatski medijski prostor preplavljen poluistinama i manipulacijama. Mađarska krade našu naftu u zavjeri koju je hrvatska vlast odobrila i to sve bez ikakve naknade, kazivali su radikalniji komentatori, od kojih su neki čak optuživali kako ovo znači da su Mađari, uz korist za gospodina Ćorića, došli po Janaf.

U tjedniku je ostalo sakriveno, no u objavi memoranduma od strane Janafa, postalo posve vidljivo kako se ne radi o nafti koja se nalazila u Slavoniji ili u Sisku, nego se radi o memorandumu koji govori o transportu naftovodom iz naftnog terminala na Omišlju. Dakle, iz skladišta koje služe za trgovinu naftom.

Nije ništa čudno, usprkos optužbama Izvora i medijskoj predizbornoj komunikaciji to da se trguje naftom, u svijetu svi trguju naftom, a čak je i SAD nakon višedesetljetnog moratorija na izvoz, od vremena Baracka Obame postao izvoznikom nafte. Ona je tržišna roba, što dokazuje slučaj pada cijene nafte u minuse prije nekoliko tjedana.

Dakako, bilo bi puno bolje po hrvatski BDP kada bi hrvatske kompanije, a o njihovoj se nafti radi, a ne o državnoj nafti (na tu je naftu, ako je eksploatirana u Hrvatskoj, već plaćena koncesijska naknada državi), prodavale gotov, prerađeni proizvod, a ne sirovinu, kako su upozoravali upućeniji među analitičarima.

Međutim, oni, namjerno ili ne, prešućuju nekoliko činjenica. Prva je kako je rafinerija u Sisku već desetljećima u stanju permanentnog stvaranja gubitaka, više stotina milijuna kuna, i kako se ona nalazi u fazi prenamjene u industrijski centar, u kojem će biti biorafinerija i neka druga postrojenja, kako se čuje iz INA-e. Prva testiranja se već provode, te Sisak prema svemu sudeći neće izgubiti industriju.

Druga je činjenica kako se od prošle krize do ove u Europi zatvorilo i konzerviralo više desetaka rafinerija te je taj posao i ovom trenutku u restrukturiranju. Zato imamo neopisivu sreću, kao država, što je INA (i MOL na razini grupe) odlučila ići u modernizaciju rafinerije u Rijeci, što je nakon svih državnih dopusnica, investicija vrijednosti nekoliko Peljeških mostova. Iz toga je vidljivo kako država i kompanija ozbiljno računaju na razvitak rafinerijskog posla u Hrvatskoj.

Rafinerija u Rijeci, nakon modernizacije bi trebala biti konkurentna na vrlo zahtjevnom mediteranskom tržištu. Ona radi sa 70 postotnim kapacitetom i zadovoljava sve hrvatske potrebe, a nakon modernizacije, vjerojatno i šire. U blizini hrvatske nalaze se i rafinerija u Brodu, koja ima svoje probleme i ne radi dobar dio godine i rafinerija u Pančevu, koja opskrbljuje dio tržišta sve do granice Makedonije i Grčke.

I tu dolazimo do nevolje po kritičare referenduma. Naime, u vrijeme transporta 247 tisuća tona nafte Janafom, riječka je rafinerija bila u remontu, pa se postavlja pitanje gdje bi se bez gubitaka ta nafta prerađivala da nije bilo ovoga posla. Uzgred, kako kažu naftni stručnjaci, hrvatska se nafta ne pokazuje nekom kvalitativnom srećom, baš kao niti mađarska, no to je druga tema.

Ne bi smjelo biti ništa čudno što je naftovod preuzeo na sebe posao transporta naftom, ta to mu je osnovna funkcija. Cijena po kojoj je nafta, prema tom memorandumu, transportirana, jest poslovna tajna, međutim, ono što možemo reći jest to kako bi za dvije kompanije izlistane na burzi, bilo više nego neuobičajeno kada bi se taj posao dogodio mimo neke računovodstvene kompenzacije. Uobičajeno je da se transakcija događa prema cijeni po kojoj nafta na dan transporta kotira na referentnoj burzi. Također, nezamislivo je da operater transportnog sustava, također izlistan na burzi, odradi posao o kojem govorimo bez naplate transporta.

U oba slučaja, to bi značilo isključivanje kompanija s burze što bi dovelo do značajnijih potresa u vrijednosti kompanija. I INA i Janaf su izlistane na Zagrebačkoj burzi, a MOL i na onoj londonskoj. Koja je vjerojatnost da bi se pravila burze i šteta za dioničare vršila zbog 247 tisuća tona hrvatske (ne osobito kvalitetne) nafte, ostaje neka odgovore oni koji su osmislili ovu neodrživu teoriju zavjere.

Dakle, ne postoji razumni scenariji prema kojem INA za hrvatsku naftu, na koju je platil , po zakonu, državi koncesijsku naknadu, nije inkasirala zaradu. Ne postoji razumni scenarij prema kojem bi MOL-ova uprava pristala na posao u kojem naftu ne bi platila. Ne postoji razumni scenarij prema kojem bi Janaf propustio naplatiti transportnu naknadu. I još jednom, radi se o nafti INA-e, a ne o obveznim državnim pričuvama.

Ovo je afera koja to nije. Ne vidim nikakav problem. Dvije su hrvatske kompanije dobro zaradile. Platile su ili će platiti porez na transakcije koje su obavljene. Kako je Janaf u većinskom hrvatskom vlasništvu, a INA u djelomičnom, njihova će dobit završiti u hrvatskom proračunu. Evo, Janaf je prije nekoliko dana odlučio isplatiti dividendu za prošlu godinu. Također, to su kompanije koje kumulativno zapošljavaju više tisuća ljudi, hrvatske kompanije, pa će proračun imati koristi i od potrošnje i dohotka zaposlenih.

Kada u ovom svjetlu promotrimo spomenuti posao, ne možemo se oteti zaključku, kako je pokušaj dizanja prašine imao političke motive. Već je desetljećima tako. Ne samo nakon gubitka arbitraže o upravljačkim pravima, prema kojoj je utvrđeno kako MOL, premda relativni vlasnik ima pravo na upravljačka prava, za koja hrvatsko tužiteljstvo tvrdi kako su stečena koruptivno. Božićno obećanje o otkupu dionica INA-e iz 2016. godine, koje je dao Andrej Plenković, tome nije pomoglo. Kao niti trajanje procjene vrijednosti kompanije, koju vrši, sada već druga, konzultantska kuća. Što je, također, vrlo čudno, naime nešto vrijedi koliko vrijedi prodavatelju. MOL-u dionice u INA-i vrijede 1.8 do 2.1 milijardu eura.

INA je velika i lukrativna kompanija, koja je uvijek bila bankomat za nečije interese. Nove su uprave to zaustavile. Možda u tome treba tražiti motive za političke napade na ovu kompaniju? Kako bilo, destrukcija koju ti napadi predstavljaju, morali bismo to osvijestiti, jednaka je destrukciji samih tih napadača. Jer, koliko god INA bila primamljiva krava muzara, njen udio u proračunskom prihodu ove zemlje je toliki da bi se napadači trebali zabrinuti za svoja primanja kada zbog partikularnih interesa, ovakvim neodrživim napadima, ruše vrijednost kompanije.

Postavlja se, na kraju, pitanje, kako bi pojedinci upravljali INA-om, kada misle da je moguće besplatno transportirati naftu? Poklanjati je? Ili pak svojatati, u ine naroda, vlasništvo tržišne kompanije? I to sve dok je kompanija izlistana na tržištu kapitala?

 

30.05.2020 · INA / MOL