ENERGETIKA / PRUSKA TEHNOLOGIJA I RUSKI RESURSI – PRIČA O STRAHU OD SJEVERNOG TOKA 2 / BY ENERGYPRESS.NET


17.02.2021
KOMETAR IVANA BRODIĆA Tijekom cijele ove godine, ne samo oko inauguracije novog američkog predsjednika, za kojega se očekuje kako će ublažiti neke politike svoga prethodnika, ponovno se gužva na velikoj šahovskoj ploči.

Nalazimo se u nekoliko paralelnih utrka i latentnih sukoba. A sve, kako je Mike Pence, sredinom prošle godine, priznao, počinje nalikovati na novi hladni rat – Hladni rat 2.0. Tako se nalazimo u trgovinskom ratu,informacijskom sukobu, digitalnom i tehnološkom prijeporu, klimatskim previranjima, utrci u isporuci i proizvodnji cjepiva, ali i permanentnom i latentnom energetskom ratu.

Kada sve to pogledamo, čini se kako se nalazimo u razdoblju vrlo sličnome onome, koji je u knjizi The Sleepwalkers, opisao Christopher Clark. U razdoblju kraja jednoga dijela povijesti, sutonu jednog svjetskog poretka. U takvom su stanju pojedine strateške ekonomske grane instrument koji zamjenjuje oružanu silu u težnji za širenjem utjecaja na geopolitičkoj ploči Rizika. Baš kao što je to lijepo opisao Edward Luttwak, poznati geopolitički konzultant, poznat i pod nadimkom Machiavelli iz Marylanda.

U energetskom smislu na ruku takvim događanjima ide asimetrija dobavnih pravaca energenata u Europu, prvenstveno u vidu ovisnosti članica NATO saveza, i onih pod zaštitom NATO saveza, o ruskim energentima. U prvome redu se radi o plinu, kao ključnom energentu sljedećih nekoliko desetljeća, u borbi za niskougljično društvo i tranziciji prema čistoj, obnovljivoj energiji.

Još od početka projekata Sjeverni i Turski tok, nakon političke krize u Ukrajini i nemogućnosti tj oslabljenoj mogućnosti, isporuke plina kroz tu zemlju, kao i visoke korupcije u operatoru plinskog sustava kroz tu zemlju, koja se očitovala u velikim gubicima zbog neodržavanja infrastrukture, kao i zbog ucjena ukrajinskih dužnosnika glede cijene transporta plina, puno je kritika na račun tih projekata.

Te su kritike, u vrijeme Donalda Trumpa, i njegove borbe za većom participacijom članica NATO-a u financiranju toga saveza, eskalirale u vidu sankcija za izvođače projekta Sjeverni tok 2, ali i snažnim lobiranjem za izgradnju sustava LNG terminala, za prihvat ukapljenog plina, u Europi, kao da je moguće imati, u uvjetima objektivno više cijene ukapljenog plina od kopnenoga, zbog tehnologije ukapljivanja i transporta, stabilnu opskrbu plinom bez kopnenoga plina, no to je neka druga tema, kao i to što gotovo niti jedan terminal za ukapljeni plin ne radi većim kapacitetom nego polovičnim.

Barem ne u Europi. Izuzev našeg hrvatskog, prve tri godine, ali i on ima svoje izazove zbog rasta cijene plina na azijskom tržištu. Naime, isporuke kasne zato što trgovci isporučuju plin tamo gdje će ga isplativije prodati.

Posebna je, pak, tema ulazak u LNG posao opskrbljivača kopnenim plinom, ali i jakih ruskih tvrtki poput Gazproma i Novateka…

Cijeloj situaciji nije pomogla afera s trovanjem ruskog oporbenog aktivista Alekseja Navaljnog i različito vrijednosno shvaćanje demokracije i demokratskih procesa, što zagovornicima putinovskog antidespotizma na Zapadu, ali i među analitičarskom elitom, ne smeta kada treba zagovarati kineski model poslovanja, koji je najčešće pod čvrstim stiskom komunističke partije. Sudbina Jacka Ma to dokazuje. No, o tome nekom drugom prilikom, također.

Kritike se nastavljaju i danas, pa je tako prošloga petka, „problem“ Sjevernog toka 2 na sastanku G7 apostrofiramo i novi američki predsjednik Joe Biden, odbacivši mogućnost povlačenja sankcija izvođačima to ga projekta, koji je gotov 95 posto, ali glavni akteri i dioničari projekta ne pokazuju naznake zaustavljanja.

Pod utiskom lobiranja moćnog njemačko ruskog lobista, trenutno nastanjenog u Moskvi, gospodina Matthiasa Warniga, utjecajnog bivšeg pripadnika istočnonjemačkih službi, bivšeg bankara i lobista ruskih energetskih interesa, ili pod pritiskom ekonomske logike slično je rekao i nasljednik Angele Merkel na čelu CDU-a Armin Laschet.
Pruska tehnologija i ruski resursi, stara je krilatica o savezu kojega se svi boje….

Zdravorazumski, ne postoji nitko tko bi strmoglavio svoju ekonomiju za nekoliko desetaka postotnih bodova BDP-a, u uvjetima kada je plin ključni energent tranzicije prema niskougljičnom društvu i kao takav pogonsko gorivo za sve razvijene ekonomije sljedećih desetljeće do dva, pa tako i lokomotive EU, Njemačke. Sjeverni tok 2 i Turski tok (te njegov nastavak Balkanski tok) upravo tome služe. Kako bi europske ekonomije dobile stabilnu opskrbu plinom, u uvjetima ukrajinskih nestabilnosti i neulaganja u infrastrukturu (sjetimo se samo europske zime u jeku ukrajinske krize). Zato oni kapacitetom, zbrojno, približno odgovaraju ranijem kapacitetu Ukrajinskog toka.

Uostalom, ozbiljni se ljudi, usprkos geopolitičkim ucjenama, drže svojih dogovora i ugovora, a infrastrukturni se projekti ne dogovaraju na razdoblje amortizacije kraće od dvadeset do trideset godina, pa tako neće niti Sjeverni tok. Ne bi niti jedina izgledna alternativa, ona poljska, koja bi trebala dovesti norveški plin u Europu, ona, naime, još nije niti prošla iz faze ideje u fazu nacrta, a kamo li realizacije.

Vrlo je malo zemalja koje ne trguju sa susjedstvom i dalje energentima, trguje čak i Sjeverna Koreja s Kinom i Rusijom, trgovala je jedna od najzatvorenijih zemalja u povijesti Hoxina Albanija, a trgovalo se čak i u vrijeme Hladnoga rata. Dovoljno se prisjetiti priča (noveliziranih ili ne) o moćnom traderu Marcu Richu.

S druge strane, velike kompanije, EU, ali i njemačka i ruska nacionalna strategija, postaju sve svjesnije mogućnosti vodika, koji je također niskougljični energent, a za razliku od ostalih obnovljivih izvora nema izazove skladištenja. Pitanje je vremena kada će se stvarati i prenamjenjivati infrastruktura za njegov transport.

A posao na kraju pobijedi svaki sukob i svaku ucjenu. Pobijedit će i ovo geopolitičko preslagivanje pred nama….

 

 

17.02.2021 · SEVERNI_TOK_2